Hikikomori sindrom: kriza pripadanja i fenomenologija usamljenosti u savremenom svijetu

Apstrakt

 Uvod: Hikikomori sindrom, stanje ekstremnog i prolongiranog socijalnog povlačenja, prepoznat je kao globalni javnozdravstveni izazov. U svojoj suštini, on nije samo fizička izolacija već duboko psihološko stanje ukorijenjeno u bolnom doživljaju usamljenosti, otuđenosti i nepripadanja, što psihologiju usamljenosti čini ključnom perspektivom za njegovo razumijevanje.

 Cilj: Cilj ovog preglednog rada je da pruži sveobuhvatnu analizu hikikomori sindroma iz perspektive psihologije usamljenosti, koristeći bio-psiho-socijalnu paradigmu kao vodeći integrativni okvir za razumijevanje njegove kompleksne etiologije, manifestacija i posljedica.

 Materijal i metode: Rad je koncipiran kao integrativni pregled literature zasnovan na narativnoj sintezi. Pretraga relevantnih naučnih radova sprovedena je korišćenjem elektronskih baza podataka (Google Scholar, PsycINFO, Scopus, PubMed), sa ciljem da se obuhvate metodološki i geografski raznolike studije i pruži globalna perspektiva fenomena.

 Rezultati: Analiza je potvrdila da je etiologija hikikomorija multifaktorijalna i da proizlazi iz interakcije bioloških (npr. neurorazvojne predispozicije), psiholoških (npr. kriza identiteta, trauma, usamljenost) i socio-kulturnih faktora (npr. porodični i društveni pritisci). U polju mjerenja, ostvaren je značajan napredak razvojem validiranih instrumenata (npr. HQ-25, HiDE), koji omogućavaju precizniju dijagnostiku i razlikovanje patološkog od nepatološkog povlačenja.

 Zaključak: Hikikomori sindrom je manifestacija duboke krize pripadanja u savremenom svijetu. Njegovo rješavanje zahtijeva multidimenzionalni,individualizovani terapijski pristup usmjeren na poboljšanje kvaliteta života, ali i šire društvene promjene, koje će promovisati mentalno zdravlje i smanjiti pritiske koji vode ka izolaciji.