Pazi šta pričaš – svaka riječ ima posljedicu – teorija govornih činova u Šekspirovim dramama „Kralj Lir” i „Kralj Ričard III”, sa fokusom na kletve i uvrede

Apstrakt

Uvod: Sve što izgovorimo donosi sa sobom određena značenja i izaziva reakcije i emocije – što i jeste osnovna svrha jezika. U komunikaciji naše izjave često poprimaju oblik izvinjenja, obećanja, naredbe, molbe, žalbe, upozorenja, poziva, odbijanja ili čestitke, a da nismo ni svjesni da su upravo ovo govorni činovi bez kojih bi se komunikacija urušila. O njihovom značaju prvi je pisao oksfordski filozof Džon L. Ostin u djelu „How to Do Things with Words” (1962), kojim je otvorio put novoj grani pragmatike – teoriji govornih činova. On razlikuje lokutorni, ilokutorni i prelokutorni čin, dok je američki filozof Džon Serl razvio klasifikaciju sa pet ilokutornih tipova: asertivi, komisivi, direktivi, ekspresivi i deklarativi.

 Cilj:  Cilj ovog rada je, na osnovu oba pristupa, analizirati govorne činove u dijalozima poznatih Šekspirovih drama radi boljeg razumijevanja značenja i postupaka likova. 

Materijal i metode: Korpus obuhvata „Kralja Lira” i „Kralja Ričarda III”  Vilijama Šekspira. Analiza je sprovedena kvalitativno i kvantitativno, sa prikupljanjem i kategorizacijom ukupno 40 primjera, a rezultati su prikazani i grafički radi jasnijeg uvida.

 Rezultati: Analiza je pokazala da direktivi i ekspresivi dominiraju u većini dijaloga, dok se komisivi češće pojavljuju u ključnim emotivnim scenama. Asertivi imaju važnu ulogu u izgradnji narativnog toka, dok se deklarativi pojavljuju rjeđe, uglavnom u situacijama prekretnice. 

Zaključak: Dobijeni rezultati potvrđuju da svaka riječ ima posljedicu i da način na koji je izgovorena mijenja njen odjek. Percepcija književnih likova zavisi ne samo od radnje, već i od naše interpretacije dijaloga, koja se značajno oslanja na teoriju govornih činova.